TATA JE KRIV

kolumna

bubnjar
Kad sad malo prebirem po sebi, utvrdim da sam bila jedna čist normalna, obična cura kroz svoju adolescenciju.

Ok, bila sam u grupi hašomana (ali i imala dečka pankera - dugokosog istinabog, ali to je samo govorilo o tome kako sam oduvijek poštovala različitost), zalijevala se pačulijem, nosila indijske šoseve i to. Voljela sam beskrajno Zeppeline, ali i Neil Younga i Pistolse. Svađala se sa starcima oko svega, pisala dnevnik i pjesme, čitala ko blesava, nosila pepeljarke dobivene prek socijalnog, pušila, pila relativno malo, i to na tulumima. Drogu nisam jela jer sam nekak slutila da sam ovisnički tip i da bi moglo bit gusto. Spolni život mi je bio unutar definicije platonske ljubavi (uvijek ruka u ruci, ponekad stvar u ruci ili ruka u stvari i nikad stvar u stvari) sve dok svojevoljno nisam odlučila preći na viši stupanj rasta i razvoja. Ali u nečem sam se razlikovala od drugih cura. Pa i dečki.

Tada su nam bendovi značili puno. Tada nam je muzika bila isto što i disanje. Slušanje i razmjenjivanje ploča, Džuboks časopis, prvi bendovi u razredu i školi, prvi koncerti. Svađe su padale sam tak oko toga ko je bolji gitarist, koji je najluđi solo na đitri ili ko ima najmoćniji glas. Dečki su prednjačili u znanju ali i mi curke smo se opako kužile u finese. No, većina je brijala na gitariste ili pjevače u omiljenom bendu. I kad su sklepavali svoj bend jagma za gitarom i pevaljkom je bila prestrašna!

A ja sam obožavala bubnjare! Dost mi je bilo tih egotripičnih gitarista i pjevača koji su redom bili glavni u davanju intervjua. Talasanju na posterima. Izvođenju kerefeka koje ja ni danas ne podnosim. Hoću svirku, brate, a ne da ti žica služi ko zubni konac! Bubnjari su uvijek bili u zapećku. Za njima komadi nisu ludovali. O vrsti bubnjeva, njihovom rasporedu i vrstama palica se u širem krugu nikad nije raspravljalo. A, po meni, oni su glavni šljakeri u bendu. Lupaju po dva sata bez pljuge, pivice i hitanja u publiku. Niko ne trčkara oko njihovih instrumenata, najviše posla imaju kad se svjetla zgase i trzalica baci u publiku, najveći su teret koji ne može nego u nešto na četiri kotača. A neki još i pjevaju, bemti miša!

Naravno, imala sam ja neku svoju listu bubnjara koji su svi bili na istom mjestu. John Bonham koji je svojim prigušenim ali moćnim basevima dao Kashmiru unutarnju mantru, manje slušan Levon Helm (The Band) koji se tako propisno rastezao po cijelom kompletu i još uz to pjevao i Garabet Tavitian koji mi je priuštio u Kulušiću prvi orgazam bez da me itko taknul, kad je u solu došao do one točke u kojoj više ne možeš razaznat udarac od udarca. Ali malo iznad njih je bio Stewart Copeland. On je bio čarobnjak sinkopa! Plesati na Police, ali ne na melodiju već na Coplandov ritam je muka ježova i čista sloboda puna friškog zraka! A to ja volem! I još je micek i pjeval! A i bil je zgodan. Njegova je sličica bila nalijepljena u mom dnevniku...Pametnom dosta!

Danas sam sigurna da je tata kriv za sve ovo. S njim sam slušala jazz. Dixie poglavito. A tam se stvar ne sluša na prvu. Prvo rastočiš na elemente a onda opet slažeš u cjelinu. I tam su svi baje! Bubnjare i danas najviše volim. A na moju malu listu se vrlo pompozno ušetao i Ringo Starr.

Ali Stue je jope malčice iznad....



Komentiraj


Ljeto u mom gradu

Ljeto u mom gradu

kolumna

sluske

Dino Džendžo: Ako letiš avionom, strašno je važno…

kolumna

Sigurnost prije svega

Sigurnost prije svega

kolumna

rocco

Za koga navijam? Za Rocca Sifredija

kolumna

boza

Hajmo ipak sve posložiti na papir...

kolumna

awesome

Hajmo ipak sve posložiti na papir...

kolumna

trmvaj

O vegetarijanstvu i talibanstvu

kolumna

bubnjar

TATA JE KRIV

kolumna

kiss_01

Suprug ili pas

kolumna

01_dvorana

Goričko - Nekad pakao, danas raj

kolumna